I kada izgleda beznadežno, vera, nada i kapacitet za obnavljanje postoje

Autor: Helena Roksandić

Svakodnevno se susrećem sa ljudima koji pate od zdravstvenih problema, bilo psihičkih, bilo fizičkih. Neki pojedinci u ranim šezdesetim misle da su odličnog zdravlja, pa ih šokira činjenica kada ih izda srce i završe sa trostrukim bajpasom.

Pre bolesti veliki broj pojedinaca ne izdvaja vreme da se odmore, da uživaju u punom i prosperitetnom životu koji su stvorili. Iz bliskog susreta sa smrću neki uspevaju da promene život, dozvolivši sebi vreme da se prepuste jednostavnim zadovoljstvima, vreme da se usresrede na ono što je važno, na emotivnu vezu sa partnerom, decom, uživanju u vrlo jednostavnim sitnim zadovoljstvima, gaje strpljenje i čekaju oporavak. Počinju da žive više nego ikada pre, ne zato jer su boljeg zdravlja, već zato što su se posvetili tome da svaki dan žive svesno, sa zahvalnošću i ne jurišajući u pravcu koji ni sami ne znaju gde vodi.

U teškim situacijama uvek postoji neko rešenje, koje često ne vidimo preplavljeni nezdravim emocijama i nestrpljenjem. Čak i usled teškoća i izazova, potrebno je tragati za lakoćom i dobrim prilikama.

Članovi porodice koji žive uz blisku osobu koja ispoljava smetnje iz spektra mentalnog zdravlja, kada dođu na psihoterapiju skloni su nestrpljenju i očekivanju da će se promjena brzo desiti. Kroz psihoterapijski proces izlistavamo sve one radnje koje su pojedinačno preduzimali da bismo rešili problem, a neki su skloni i da odustanu objašnjavajući njihovo povlačenje rečima da su već dovoljno energije i vremena uložili i da smatraju da nema nade.

Nada postoji i iskustvo nam govori da postoji vreme koje je spremno na promenu, koje nije konstantno i nema ustaljen tok, često je i izvan naše moći shvatanja. Ipak, promena se ne može dogoditi ako ne privolimo sebe da neko vreme provedemo na mestu bez promene, bezradosno.

Majka dvanaestogodišnje devojčice više puta govori da na može više, da ne zna šta da radi jer kako god bilo njena kćerka i dalje histeriše, nazivajući je raznoraznim pogrdnim imenima.

Sin i suprug ispoljavaju težnju ka odustajanju jer majka i supruga već dva meseca ne ustaje iz kreveta, jedva da nešto uspe da pojede.

Pre dve godine sam od divnih ljudi, učesnika u psihoterapijskom procesu dobila dva drveta orhideje. Jedan sam stavila u kuhinju kraj prozora,a drugi u spavaću sobu kraj prozora. Cvetovi na oba drveta imali su blistave lepe cvetove. Opstajali su preko mesec dana, ali onda je jedan po jedan cvet napuštao grane. Znala sam da je orhideja tanana i osetljiva biljka i da joj je potrebna posebna briga kako bi opet procvetala. Zbog obaveza i čestih putovanja nisam im se posebno posvećivala i one se procvetale još jednom, i drugi put samo jedna. Orhideja koja je bila u sobi je ostala bez listova, njeno granje je bilo nagnuto ka prozoru, ali nekako kao da nije umela dalje da se razvija. Prošlo je pola godine, ali ta orhideja nije procvetala i počela sam da verujem da više neće. Prijateljica mi je rekla da sam je možda oštetila jer joj nisam pružila dovoljno vode i svetlosti. Znala sam da je verovatno u pravu, ali nisam bila još uvek spremna da odustanem od ideje da će možda ipak procvetati.

Prošlo je još tri meseca, iz sobe sam je prebacila u dnevnu sobu, gde je dobila drugačiji priliv svetlosti i nastavila sam da je zalivam. Tada su otpala dva požutela lista i ostavila sam je neko vreme. Do subote to su bili ogoljene grane, a onda sam pijući jutarnju kafu i posmatrajući kroz stakla terase primetila male roze pupoljke koji obećavaju nove cvetove. Oporavila se. Bilo joj je potrebno skoro dve godine. Čekala je pravo vreme da procveta. Shvatila sam da je i moj stav bio od pomoći za njen oporavak. Sklonila sam očekivanja u stranu, ukrotila nestrpljenje i nisam postavila rok.  Nisam je odbacila, već nastavila da brinem o njoj kako sam umela, a ona je sačekala vreme kada je bila spremna i skupila snagu da se opet da.

Šta hoću da vam kažem? Da rešenje postoji i kada ga ne vidimo. Da ljudi koji pate od depresije u pogodnom trenutku se od nje i oporave. Da deca koja imaju problem sa kontrolom besa u plodnom trenutku uspeju da prevaziđu tu svoju emociju.

Sve to znači da je potrebno da shvatite da i kada izgleda beznadežno vera, nada i kapacitet za obnavljanje postoje.

Izvor: zenasamja.me

(Visited 6.517 times, 1 visits today)

Ostavi komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *