Dan kada sam odlučio da ne mrzim

Kada se u maju 1945. godine završio rat u Evropi, 123. evakuacijska jedinica s okupacijskim trupama ušla je u Nemačku. Moja je grupa bila upućena u koncentracioni logor blizu Vupertala. Bili smo zaduženi za medicinsku pomoć nedavno oslobođenim zatvorenicima, od kojih su mnogi bili Jevreji iz Holandije, Francuske i istočne Evrope. To je bilo iskustvo koje me je najviše prodrmalo. Do tada sam mnogo puta gledao naglu smrt i ranjavanje. Ipak, videti posledice polaganog izgladnjivanja, hodati barakama u kojima je hiljade ljudi lagano umiralo tokom nekoliko godina, bila je nova vrsta užasa. Za mnoge je to bio nepovratan proces. Svakog dana smo gubili mnoštvo ljudi, uprkos svim lekovima i hrani koju smo mogli da im pružimo.

Sada sam zaista trebao svoj novi uvid. Kad je ružnoća postala prevelika da bi se mogla podneti, radio sam ono što sam naučio. Išao sam od jednog do drugog kraja prostora ograđenog bodljikavom žicom gledajući u lica ljudi.

Tako sam upoznao čoveka koji se zvao Vajld Bil Kodi. To nije bilo njegovo pravo ime. Njegovo pravo ime imalo je sedam neizgovorljivih slogova na poljskom, ali pošto je on imao duge spuštene brkove kao na slikama starog zapadnjačkog junaka, američki su ga vojnici prozvali Vajld Bil. Bio je jedan od stanovnika koncentracionog logora, ali očigledno tamo nije bio dugo vremena. Njegovo držanje je bilo uspravno, oči su mu bile sjajne, bio je neumoran, pun snage. Kako je tečno govorio engleski, francuski, nemački i ruski, kao i poljski, postao je neka vrsta neslužbenog logorskog prevodioca.

Dolazili smo mu sa svim vrstama problema. Rad s papirima je zapinjao, pokušavali smo da pronađemo smeštaj za ljude čije su porodice, čak i celi gradovi u kojima su se rodili, nestali. Iako je Vajld Bil radio petnaest, šesnaest sati na dan, nije pokazivao nikakve znake umora. Dok smo mi ostali padali od iscrpljenosti, činilo se da on dobija snagu. „Imamo vremena za ovog starog momka“, rekao bi. „Celi dan je čekao da nas vidi.“ Njegovo je lice obasjavalo saosećanje za njegove sadrugove, zatvorenike. Kad sam bio potišten, prilazio sam upravo tom sjaju.

Iznenadio sam se kad sam jednog dana iz papira Vajlda Bila saznao da je od 1939. godine u Vupertalu! Šest godina je živeo na istoj prehrani  ̶  gladovanju, spavao u istim barakama bez vazduha i punim bolesti kao i svi drugi, ali bez i najmanjeg pokazatelja telesnog ili mentalnog propadanja.

Možda još više iznenađuje to što ga je svaka grupa u logoru gledala kao prijatelja. Arbitrirao je u svađama logoraša. Tek nakon što sam sedmicama proveo u Vupertalu, shvatio sam da je to prava retkost u takvoj skupini ljudi. Grupa zatvorenika jedne nacionalnosti mrzela je zatvorenike druge nacionalnosti gotovo koliko i Nemce.

Mržnja protiv Nemaca toliko je porasla, da su u nekim ranije oslobođenim logorima bivši zatvorenici zgrabili puške, otrčali do najbližeg sela i jednostavno ubili prve Nemce koje su ugledali. Naše zaduženje je bilo da sprečimo i takve situacije. Ponovo je Vajld Bil bio naš najveći oslonac. Raspravljao je s različitim grupama i savetovao opraštanje.

„Nekima nije bilo lako da nešto takvo oproste”, prokomentarisao sam jednog dana dok smo sedeli u kancelariji i pili čaj iz lončića. „Mnogi su izgubili članove porodica.“

Vajld Bil se naslonio u uspravnoj stolici i gucnuo malo čaja. „Živeli smo u jevrejskom delu Varšave”, polako je započeo. Bile su to prve reči koje sam čuo da govori o sebi. „Moja žena, naše dve kćeri i naša tri mala dečaka. Kad su Nemci stigli u našu ulicu, sve su ih postavili uza zid i počeli da pucaju iz mitraljeza. Molio sam da me usmrte s mojom porodicom, ali kako sam govorio nemački, stavili su me u grupu za rad.“

Zaustavio se, možda ponovo gledajući svoju ženu i petoro dece. „Odmah je tada trebalo da odlučim”, nastavio je, „hoću li sebi dopustiti da mrzim vojnike koji su to uradili. To je stvarno bila laka odluka. Bio sam advokat. U svom poslu prečesto sam gledao šta mržnja može da uradi ljudima, i duhu, i telu. Mržnja je upravo ubila šestoro ljudi do kojih mi je najviše stalo na svetu. Tada sam odlučio da ću ostatak svog života – bez obzira na to hoće li on trajati nekoliko dana ili mnogo godina – provesti tako da volim svaku osobu s kojom se susretnem.“

Voleti svaku osobu… to je bila snaga koja je održala čoveka zdravim iako je bio suočen sa svakakvom oskudicom. To je bila snaga koju sam prvi put susreo u bolničkoj sobi u Teksasu, i malo-pomalo učio sam da je prepoznam gde god je On izabrao da kroz nekoga sjaji – bez obzira da li je Njegov ljudski prenosnik toga svestan ili ne.“

Odlomak iz knjige Džordža G. Ričija „Povratak iz sutra“(prevod na hrvatski objavljen 1989., engleski original 1978.)

Izvor: bitno.net

(Visited 5.249 times, 1 visits today)

Ostavi komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *