Kada religioznost utiče na misli…

Posao terapeuta koji se suočava sa osobom koja se samooptužuje, sastoji se u tome da joj pomogne da shvati da nema smisla kažnjavati samog sebe, bez obzira na ozbiljnost njegove ili njene greške ili zločina. Kada klijnet saopšti učinjenu grešku, zadatak psihoterapeuta je da mu pomogne da prihvati odgovornost za svoj postupak, jer je to jedini način da se on koriguje, a onda mu se pomaže da izbegne da se okrivljuje i proklinje sebe zbog pogrešnog dela.

Često ne postoji neka jasno vidljiva posledica klijentovog pogrešnog ponašanja. U tim slučajevima objašnjavamo klijentu da se njegova kazna sastoji u tome što je sebe razočarao, tj. što nije uspeo da živi po svojim standardima.

Nisu li neuspeh na nekom važnom životnom polju i odsustvo zadovoljstva koje ga prati veoma bolne posledice? Nije li to dovoljna kazna?
Jedan broj osoba je izrazito religiozan i takve osobe su prijemčivije za osećanje krvice u situacijama kada počine neko pogrešno delo. Tipičan primer predstavlja žena koja je počinila preljubu. Rekla je to svom svešteniku i iako se zarekla da to neće više nikad uraditi, on ju je javno osudio tokom službe i rekao joj da se više nikada ne vraća u njegovu crkvu. Ona je, razumljivo, bila preplavljena osećanjem krivice i bila je uverena da je jedna potpuno zla osoba koja zaslužuje pakao i najstrašniju kaznu. Tokom psihoterapijskog procesa bila je u stanju da shvati da Isus nije tako uskogrud kao sveštenik i da smo pred Bogom svi jednaki. Shvatila je da je i ona kao i svi mi, ljudsko biće, i da su greške deo naše prirode. Onaj ko nas je stvarao je svestan činjenice da smo sačinjeni i od dobrih i od loših osobina te je gotovo nemoguće da zbog jednog počinjenog greha postanete zauvek grešnik.

Samoosuđivanje nakon počinjene greške je nepotrebno zato što je dovoljna kazna saznanje da je prekršeno jedno od ličnih važnih pravila. Nije li dovoljno razočarenje za ženu koja je prevarila muža to što više sebe ne može smatrati vernom ženom? Verujem da ćete se složiti da nema potrebe da sebe i osudi.

Nije retkost da ljudi sebe proglašavaju prokletim zbog učinjene greške. Neki ljudi prestanu odlaziti u crkvu jer smatraju da zaslužuju pakao zbog pogrešnog postupka, zbog izrečene laži, zabranjene ljubavi, ispoljene ljutnje prema bliskoj osobi itd.
Koja je logika izbegavati crkvu, kada sveštenik zna da ste grešili, vi znate da ste počinili grijeh i vaši poznanici znaju za to?
Čini se logičnijim da osobe koje su vernici razmišljaju da je njihov greh isti kao i greh drugih ljudi. Ako razmišljamo iz pozicije osobe koja je vernik, a ljude na zemlji posmatramo kao Božiju decu, nije li onda uvreženo razmišljanje da Bog voli svu decu uprkos njihovom lošem ponašanju?

Isus verovatno misli da je vaš grijeh isti kao i grijeh vaše dece kada se loše ponašaju. Vi se osećate nesrećni tada, zar ne, ali ih još uvek volite uprkos njihovom lošem ponašanju. Ne biste želeli da se oni osećaju krivim čitavog života i da odu od kuće, zar ne? Želeli biste da se osećaju voljenim, ali da prestanu da rade to što rade.

Teško da mogu poverovati da Bog u koga verujete želi da napustite crkvu zbog svoje greške više nego što biste vi želeli da vaša deca napuste kuću kada se ne ponašaju kako treba.

U ovom članku nismo dotakli neka važna filozofska pitanja: ideju da je čoveku pre potreban Božji oproštaj, nego njegov sopstveni i ideju o postojanju natprirodne sile od koje je čovek zavistan i kojoj je podložan.

Izvor: zenasamja

(Visited 11.431 times, 1 visits today)

Ostavi komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *