Osnovu za funkcionalan život čine otvorenost, spremnost za davanje, iskrenost i prirodnost

Da li svet može postojati bez ljubavi? Ako se osvrnemo oko sebe čućemo životne priče ili prepoznati vlastita iskustva, besede o ljubavi koja nas je dizala do visina ili isto tako spuštala te smo padali ničice. Da li možemo bez ljubavi biti najbolja verzija sebe, motivisani za velika dela, spremni za krucijalne promene?

Mnogi ljudi svoju misiju postojanja poistovećuju sa tumaranjem svetom u potrazi, tražeći ono kompletno osećanje koje će nas preplaviti pri saznanju i osećanju da smo voljeni. Možemo biti voljeni kao ljubavnici, strastveno, nežno, uzburkano ili pak kao prijatelji, roditelji, siblinzi, otvoreno, nežno, utešno.

Istina je da mi možemo da živimo sami, to je realnost, uronjeni u sopstvene vizije sveta, udubljeni u svoju osobenost, sa granicama koje stoje pred nama. Međutim, punoća je u davanju i deljenju. Pravi ljudi osvetljavaju u nama one fenjere, izazivajući varnice koje nas obasjavaju izunutra. To su oni ljudi sa kojima možete gledati u jednu tačku i u njoj videti najveću ljepotu ovog sveta, to su oni ljudi sa kojima možete danima razgovarati i željeti još, to su oni ljudi koji pokreću stvaralačko u vama. To su oni ljudi sa kojima delite svoje slabosti, ostajući mirno, bez straha od povrede.

Ljubav je stanje koje podgreva niz emocija kao što su: sreća, radost, užitak, opuštenost, ushićenje i znatiželju.

Ljudsku civilizaciju čini skup teško popravljivih ponavljača, koji u svakom novom pokušaju pravljenja uvida imaju sve teže zadatke pred sobom, u sve komplikovanijim samostvorenim uslovima. Pojedinci konstantno ponavljaju iste obrasce. Ti obrasci su preuzeti u porodici porekla, pa imamo kćeri koje recipliraju odnos svojih roditelja, u kom je majka uvek prihvatala ulogu žrtve, i same birajući pasivno zavisnu poziciju u partnerkoj relaciji. Imamo ponavljajući efekat muškarca koji za partnerke bira fizički dopadljive osobe, ali one koje su samo usmerene na svoju lepotu. Imamo one pojedince koje, tragajući za ljubavlju, biraju one koji im je ne mogu dati.

Mnogi u pokušaju razmene ljubavi posustaju i neuspevaju samo zato jer ne prepoznaju gde počinju da deluju sebičnost, samoljublje i otuđenost.

Misli uslovljavaju emocije i ponašanja. Neki od nas u svojim mislima gaje uverenja poput onih: „Ako se previše dam, biću iskorišćena, povređena.“, „Ako dozvolim sebi emotivnu vezu, ne smem biti prevarena. To je veza koja mora biti zauvek“. „Pružiću emocije tek onda kada mi ih partner da i budem siguran da me bezuslovno prihvata.“

Nisu li ovo misli koje po pravilu izazivaju strah i izbjegavanje. Pitam se gde je tu vaga koja meri nivo davanja i dobijanja. Nisam čula da postoji njen konstruktor. Kako ne postoji objektivna mera, nije li onda produktivnije pokušati, pa na uštrb i toga da nam ne budu uzvraćene pozitivne emocije, uprkos mogućnosti da ćemo osetiti i tugu i neprijatnost.

Ljudi automatski reaguju na informacije koje dobijaju iz spoljašnje sredine obrađujući ih na realan ili nerealan način. Saglasno tome, nezdrave emocije nastaju u sadejstvu sa iracionalnim mislima. Informisan čovek reaguje zdravim emocijama, znanje ga čuva od nepijatnih uzbuđenja. No, šta se dešava kada mozak pod uplivom snažnih nezdravih emocija reaguje potiskivanjem i njihovom negacijom. Tada čovek ne primećuje signale za uzbunu, već pronalazi razne načine da se odbrani zatrpavajući se poslom, ostajući u disfunkcionalnom braku, fizički vežbajući do iznemoglosti. Zbog takvih izbora pati, svaki dan odlažući stvarna razrešenja problema, a potiskujući svoja nezdrava osjećanja.

Kako je telo glavni kanal akcije mozga koji i oseća, favorizovanje potiskivanja uslovljava fizičke probleme, dok su krajnji produkt klasične bolesti izazvane stresovima.

Ono što hoću da vam kažem je da problem postaje veći onda kada negativne emocije potisnemo.

Osnovu za funkcionalan život čine otvorenost, spremnost za davanje, iskrenost i prirodnost, tačnije suočavanje i kontakt sa emocijama, bile one pozitivne ili ne. Hodajući životom nailazimo na razne stene o koje se spotaknemo, omašimo smer kretanja, penjemo se zahtevnim uzbrdicama. Uprkos tome vredi da nastavimo jer to su putevi koji nam nude informacije koje će nam pomoći da osećamo zdrave emocije i čuvamo sebe.

Izvor: www.zenasamja.me

 

(Visited 16.142 times, 1 visits today)

Ostavi komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *