Leonardo da Vinči – Tajna večera

Leonardo da Vinči je bio vanbračno dete koje je, prema dnevniku njegovog dede, bilo rođeno 15. aprila 1452. godine u selu Vinči, tridesetak kilometara zapadno od Firence (prema tome, da Vinči nije njegovo prezime, već se odnosi na selo u kom se rodio). Pošto je još kao dečak pokazao interesovanje za umetnost, već u svojim ranim godinama bio je doveden u Firencu gde je postao šegrt kod jednog velikog slikara. Leonardo je imao veliku motivaciju za rad i od svitanja do sumraka učio je zanat. Za njega je slikanje bio najuzvišeniji poziv i verovao je da čovek može da slika sve što oko može da vidi. Pored toga, svoje slobodno vreme provodio je praveći bušilice, dizalice i vojnu opremu. Nije ga mnogo zanimala religija, sem kao sredstvo da se umetnički izrazi. Serž Bremli u biografiji nazvanoj „Leonardo – umetnik i čovek“ piše: „Verovao je u Boga – iako ne u hrišćanskog Boga… Tog Boga otkrivao je u čudesnoj lepoti svetlosti, u skladnom kretanju planeta, u složenoj raspodeli mišića i živaca po telu.“[1] Prema tome, Leonarda nije mnogo zanimala doktrina ili crkveno učenje, koliko je uživao i veličao lepotu Božjeg stvaranja.

Smatrajući da ga mentor u Firenci ne ceni dovoljno, da Vinči se obratio Lodoviku, milanskom vojvodi, s pitanjem da li bi njegove usluge mogle da mu budu od koristi. Pošto je vojvoda prepoznao njegov talenat, Leonardo je proveo dvadeset godina života slikajući za njega. Jednom prilikom Lodovik je tražio od Leonarda da naslika Tajnu večeru kao poklon za trpezariju manastira u gradu Santa Maria della Grazia, da bi fratri imali priliku da gledaju večeru Isusa i Njegovih učenika dok se nalaze za trpezarijskim stolom. Ta slika koja sadrži neverovatnu kompoziciju detalja i likova postala je remek delo ovog slikara. Iako Den Braun, pisac romana Da Vinčijev kod, spominje i analizira Leonardova dela kao što su: Bogorodica u pećini, Poklonstvo kraljeva, Mona Liza, središnja ideja knjige zasniva se na spomenutoj slici – slici Tajne večere.

Braun tvrdi da je Leonardo ovom slikom želeo da na jedan tajnovit, šifrovani način prikaže svoje znanje o Isusu Hristu i Mariji Magdaleni. Evo činjenica na osnovu kojih on izvodi ovakav zaključak: prvo, lik koji se nalazi desno od Hrista i koji je po tradiciji protumačen kao Jovan, najmlađi Hristov učenik, po mišljenju Dena Brauna predstavlja Mariju Magdalenu. Ako u skorije vreme niste videli reprodukciju Tajne večere, nađite jednu i složićete se da su Jovanove crte lica zaista feminizirane. Da bi potvrdio svoj

stav da je Leonardo naslikao Mariju Magdalenu, Braun ukazuje na prazan prostor između nje i Hrista u obliku slova V. Pošto je to slovo oduvek predstavljalo spoj, vezu, Den Braun smatra da je Leonardo na taj način hteo da prikaže bračnu zajednicu Isusa i Marije.

Drugo, tajanstveni kod skriveno predstavljen na slici rešava neverovatnu potragu za Svetim gralom. Braun primećuje da na stolu nema čaše za vino i zaključuje da je nju Leonardo namerno izostavio u želji da ljudima na simboličan način otkrije da je Marija ta čaša, tj. Sveti gral. Preciznije rečeno, Sveti gral nije ništa drugo do posmrtni ostaci Marije Magdalene, Isusove žene, koja je čuvala krv Isusa Hrista u materici dok je nosila Njegovo dete. Prema Braunu, viđena na ovakav način, slika Tajne večere otkriva ljudima novu religioznu perspektivu: pre svega, Crkva je predstavljena kao institucija koja je kroz vekove pokušavala da sakrije ideje u koje je Leonardo verovao: Isus nije ništa više do oženjen čovek i, najzad, Marija Magdalena – žena koja je dobila zavidnu ulogu Hristove supruge, Svetog grala i, slobodno se može tvrditi, ulogu same boginje. Zato Robert Langdon, jedan od glavnih likova u knjizi, kaže da Marijino prisustvo na slici predstavlja „sveti ženski princip i boginju, što je sada naravno izgubljeno, bukvalno eliminisano od strane Crkve“.[2]

Pozabavimo se najpre pozadinom svega ovoga.

Tajna večera je naslikana, kao što je spomenuto, na zidu trpezarije jednog manastira u Milanu. Nije, dakle, kako tvrdi Braun, reč o fresci. Freska je slika urađena uz pomoć pigmenata na bazi vode, na vlažnom krečnjačkom gipsu koji zatim „zarobi“ boju dok se suši, stvarajući jake boje i trajan učinak. Leonardo je radio presporo da bi slikao fresku; želeo je da pokuša nešto novo, pa je stavio tanak sloj osnovne boje na kameni zid i upotrebio temperu. Bio je to loš izbor, jer je svega nekoliko godina po završetku rada boja počela da bledi i da se ljušti.

Da bismo pravilno shvatili ovu sliku, važno je uočiti da njena tema nije Tajna večera, uopšteno gledajući. Kada pomislimo na ovu sliku, prirodno je povezujemo sa uspostavljanjem euharistije (večere Gospodnje). Braun upravo na to i računa, ističući da u sredini slike nema čaše ni komada hleba, što je uobičajeno za euharistiju, pa tvrdi da je Marija pravi Gral. Problem sa ovom tvrdnjom ogleda se u tome što je tema slike, zapravo, trenutak u kojem je Isus nagovestio da će Ga neko izdati:

„Rekavši ovo Isus posta žalostan u duhu, i posvedoči i reče: zaista, zaista vam kažem: jedan između vas izdaće me. Onda se učenici zgledahu među sobom i čuđahu se za koga govori. A jedan od učenika njegovih, koga Isus ljubljaše, seđaše za trpezom na krilu Isusovu. Onda namaže na njega Simon Petar da zapita ko bi to bio za koga govori“ (Jovan 13,21-24).

Leonardo je hteo da svaki od likova izrazi posebnu reakciju na taj nagoveštaj izdaje.  Reč je, pre svega, o dramatičnom trenutku u kojem se svi apostoli sklanjaju od Isusa, ostavljajući ga na neki način nasamo (kako će kasnije i zaista učiniti), razgovarajući međusobno i pitajući se ko bi mogao biti izdajica, a tu je uključen i prikaz Petra koji progovara Jovanu, upravo kao što navodi Jevanđelje po Jovanu. Prema tome, Leonardo je želeo da naslika reakciju Hristovih učenika na vest o izdaji, a ne trenutak  uspostavljanja obreda euharistije, jer Jovanovo jevanđelje, za razliku od sinoptičkih jevanđelja, ne sadrži direktan opis uspostavljanja euharistije, zbog čega ovaj poseban prikaz ne zahteva prisutnost čaše. Bard Tompson ispravno tvrdi, u svojoj knjizi „Humanisti i reformatori“, kada kaže da je da Vinčijeva slika „delo psihološkog sagledavanja“, jer nije zainteresovana za doktrine, kao što je, na primer, sakrament. Leonardo je pre bio zainteresovan za šokirajuću Judinu izjavu. Kada gledamo sliku, možemo videti  zaprepašćen izraz na licima Isusovih učenika nakon što je izjavio da će Ga jedan od njih izdati. Jedino Judi ne treba da kaže ko je to; on se uplašeno povlači u tamu i nervozno jede.[3]

Da li je lik za koga verujemo da je Jovan zapravo Marija Magdalena? Možda je prebrzo reći ne, ali pogledajmo činjenice u prilog tome. U vreme Leonarda da Vinčija, Jovan je, kao najmlađi Hristov učenik, redovno prikazivan kao prelep mladić.  Nama možda on može delovati feminizirano, ali je ljudima onog vremena bilo sasvim jasno da je reč o muškarcu koji sedi do Isusa, kao što je to uvek bio slučaj u prikazima ovog događaja. Brus Baučer sa Instituta umetnosti u Čikagu tvrdi da je ovakvo prikazivanje Jovana „u skladu s drugim firentinskim prikazima Tajne večere koji naglašavaju izdaju i žrtvu, a ne čašu i uspostavljanje euharistije.“[4] Jovan se uvek prikazuje vrlo mladoliko, sa dugom kosom i sveže obrijanim licem.  Ideja koja se nalazi u pozadini tog prikaza jeste da učenik još nije dovoljno sazreo da bi sam tražio svoj put. Tokom čitave renesanse umetnici tako prikazuju Jovana. On je „učenik kojega Isus ljubljaše“ – jedini koji će stajati uz podnožje krsta. On je idealan učenik. Renesansni umetnik je Jovana jedino mogao da prikaže bez brade, lišenog čvrste i odlučne fizionomije muškarca. Ako pogledamo Tajnu večeru Đirlandaja i Andrea del Kastanje one prikazuju sličnog mladog i blagog Jovana, popout onog koga je naslikao Leonardo. Možda se na kraju možemo složiti sa izjavom istoričarke Elizabet Levi koja tvrdi da je Leonardov prikaz Jovana blagih crta lica i bez brade načinjen „ kako bi izneo svoju nemoguću tvrdnju da je zapravo reč o ženi.“[5]

Tajna večera jeste studiozna slika koja pruža mogućnost razmatranja i analize, na primer, naših ličnih reakcija koje doživljavamo prema Hristu dok posmatramo reakcije apostola. Ali, ova slika ne govori ništa od onoga što Braun tvrdi. Dokazi za to jednostavno ne postoje. Okarakterisati Leonarda kao nekoga ko se bavio prvenstveno slikanjem hrišćanskih motiva sa skrivenim antihrišćanskim porukama jeste apsurdno, pre svega zato što oslikavanje hrišćanskih motiva, kako se čini, uopšte nije bilo težište njegovog rada.

 

[1] Serž Bremli, Leonardo-umetnik i čovek, 218.

[2] Den Braun, Da Vinčijev kod, 213.

[3] Bard Tompson, Humanists and Reformers, 141-143.

[4] Brus Baucher, „Does The Da Vinci Code Crack Leonardo?“, (The New York Times, 2. avgust 2003.)

[5] Iz članka na stranici www.zenit.org.

(Visited 6.733 times, 1 visits today)

Ostavi komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *