Postajemo ono što mislimo da jesmo!

Autor: Helena Rosandić, psihoterapeut – mr kliničke psihologije

Današnji radni dan je počeo neuobičajeno rano, na razgovor je došao dečko od četrnaest godina. Simpatičan mladi čovek, manifestno neuklopljen u socijalnoj sredini, uznemiren zbog nepodudaranja između onog što želi u životu i realnosti. Istrajan je u želji da promeni svet u kome živi, fokusiran isključivo na agoniju sadašnjeg trenutka.

Ovakva pozicija ga dovodi do nerazumevanja sa roditeljima, konflikta, težnje da oni budu drugačiji, revolucionarniji, a onda, usled neuspevanja da nešto promeni, povlači se u svet interneta, gde satima igra igrice i komunicira sa imaginarnim prijateljima. Zamera svojim roditeljima, rođacima i ljudima koje poznaje zbog njihove neiskrenosti, „maskama koje stavljaju pre izlaska u svet“, teškoći da prihvate različitost. Sukobi najviše izbijaju zbog težnje roditelja da se on ponaša kao i drugi, zbog njihovog straha da neće uspeti ako kao i drugi momci iz ulice ne prati fudbal, ne ide u teretanu, ne zanimaju ga drugarice, a prijatelja gotovo i nema.

Ponekad je ko’ od šale poverovati da se svet kreće od lošeg ka još gorem. Sukobi po svetu stalno izbijaju i previše je suludo verovati da pojedinac može promeniti svet. Istina da svako ko se suprostavi takvom mišljenju biva proglašen otpisanim revolucionaristom i nekim ko ne živi u kontaktu sa realnošću.

No, mozak kao da je baždaren za proizvodnju negativnih misli.

Kako se suprostaviti navikama svog uma da „štancuje“ negativne misli? Potrebno je pre svega preispitati svoje misli (Pitajte razum šta on kaže? Da li se misli temelje na logici? Da li pomažu ili demotivišu?) i kada konačno ukapiramo šta one rade, pokušati da ih racionalizujemo i promenimo. Druga perspektiva posmatranja situacija koje nas okružuju je pristupanje svetu na svesno racionalan način koji nam pomaže da na svesnom nivou ne dozvolimo negativnosti da utiče na nas. Ništa nije užasno do onog što nas ubije.

Šta nam pomaže da se osećamo zadovoljnije i oslobođeno od negativne percepcije? Prihvatanje činjenice da smo svi nezavisna i samostalna ljudska bića. Česte konfliktne situacije proističu iz težnje da oblikujemo druge u skladu sa našim željama i očekivanjima, težeći potpunoj kontroli. Roditelji teže da njihova deca budu ono što oni jesu bili i ono što nisu uspeli da postignu. Dok nam, na drugoj strani, upravo prihvatanje različitosti omogućava da pozitivnije gledamo na situacije koje ne možemo da promenimo.

Zrelo ponašanje je kada drugima govorimo ono što želimo, a ne ono što želimo da oni urade. Dalje, zrelo je izraziti svoja osećanja, kako bismo izbegli ambivalentan stav i opasnost da se nekom smejemo, a ujedno mu nameštamo zamku. Ukoliko smo spretni u izražavanju svojih želja i potreba ujedno smo sposobni za empatiju i razumevanje drugih ljudi.

Da li se nekada zapitate šta drugi preko puta vas oseća, što bi rekao, ali se ne usuđuje? Ovakva direkcija razmišljanja pomera fokus sa sebe na drugog. Zvuči previše idealistički pomislićete, možda ste upravu, ali ovaj nivo uživljavanja može biti od pomoći da izbegnemo odnose zasnovane na moći, strahu i negativnosti.

Osobe sa niskim nivoom samopouzdanja ne prekidaju nezdrave odnose, teže poziciji večne žrtve, čitav vek provedu na poslu, iako nikada njime nisu bili zadovoljni. No, nasuprot ovima ima i onih koji se spoljašnjem svetu pokazuju kao srećnim i samouverenima, ali kada ostanu sami ili sa svojom porodicom skidaju masku i postaju sasvim drugačiji.

Samopouzdanje i vera u sebe ključni su elementi životnog zadovoljstva i ostvarenja cilja. Onaj ko ga nema može ga steći, jer ako vam izmakne vi ćete celoživotno izbegavati važne stvari u životu.

Nedostatak samopouzdanja faktor je rizika za razvoj brojnih životnih problema. U životu je važno ono što mislimo jer od toga zavisi i kako se osećamo.

Mi postajemo ono što mislimo da jesmo.

Izvor: zenasamja.me

 

(Visited 1.781 times, 1 visits today)

Ostavi komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *